Dvorac Roselyn je bio jedan od bisera ljudske povijesti. U njemu su se odvijale prijevare, borbe, kovali smrtni planovi i pričale laži.
Mnogo kraljeva, kraljevni, gospodara, gospodarica, lordova, vojvotkinja i gospoja je kročilo tim mramornim podovima, dodirivalo te crne zidove hladne na dodir i obitavalo u tim tamnim prostorima.

Dvorac je bio sam po sebi jako poznat. Mnogo ljudskih žrtva (od posluge pa do kraljeva) je bilo čudnim slučajevima ubijeno, otrovano i obezglavljeno.
Ali, isto tako je ponekad, ali samo u rijetkim prilikama bio i mjesto sreće i veselja.
Poznati sajmovi, zabave i dvorski plesovi su se odvijale između tih zidova.
Ne samo to, dvorac je bio poznat i zbog rođenja.

Mnogo djece je izašlo, sigurna i zdrava, pronicljiva i pametna iz tog dvorca, iz toga gnijezda zla i tame, kako su stanovnici gradića koji se prostirao ispod manorije, zvali ga.

Nakon smrti Elize i Thomasa Cholla, poznate barunice i baruna, od svoga rođenja, pri kraju dvadesetog stoljeća sve do današnjega dana u tom dvorcu je obitavala jedna osoba.
Sasha Choll.

Njezina tužna, i pomalo zastrašujuća priča počinje od njezinog rođenja, kada joj je mati umrla na porodu a otac se sam ubio smrtnim pucnjem u glavu i kada je ostavljena u brižnim rukama kuharice Charlotte i batlera Ritza.

Samu obitelj je od dalekih vremena pratila strašna kletva, kada su otac i majka imali samo jedno dijete, koje je uvijek dobivalo jedinca. Sama loza je sada spadala na Sashu, pomalo zastrašujuću djevojku, crnih očevih očiju i duge majčine kose boje gavranovih krila.
Nije imala stričeve i strine, samo starog djeda i baku s očeve strane. Majčini su umrli prije mnogo godina prirodnom smrću.
Ni majka nije imala sestre ili braću, tako da je jadna djevojčica, od najmlađih dana bila osuđena da sama provodi dane, između tih zidova, okružena sivim licima posluge.

Od svoje šeste godine, kada je počela pokazivati neutaživu želju za čitanjem i zbrajanjem, učile su je i podučavale razne guvernante i privatne učiteljice.
U odaje mlade Sashe, nogom nije kročio niti jedan muškarac ili učitelj, osim Ritza, koji je, nakon Charlottine smrti prestao ulaziti u njezine odaje i zaposlio mladu Anikku koja je bila sluškinja, sobarica i stranac mladoj gospodarici.

Roditelji gospodarice Sashe su uvijek bili imućni, što od naslijeđene imovine i novca, sve do njihove zarađene. Thomas Choll je bio poznati mešetar dionica a Eliza je bila poznati slikar, koja je sa svojim neviđenim darom prodavale svoje slike i rukotvorine.
Zajedno su radili kao savršen duo, još su bili i stvarno zaljubljeni jedan u drugoga.
Da su okolnosti bile drugačije, sada bi živjeli sa svojom kćeri kao prava sretna obitelj i promatrali nju kako raste i sazrijeva u divnu mladu djevojku.

Ali, ironije li, takve okolnosti nisu i Sasha je postala, na kraju krajeva, daleko od divne mlade djevojke.

Imala je majčinu oštrinu i znala je diktirati poput svoja starog djeda. Bila je bistra i pronicljiva kao otac, ali se znala izražavati poput prave dame u potrebnim situacijama, ali i poput kočijaša, ponižavajući ljude i pogađajući njihove slabe točke, rječnikom kojim bi se posramile mnoge mlade djevojke plave krvi.
Nju nije bilo briga. Cijeli svoj život je živjela u dvorcu, mrzila je izlaziti u vanjskim svijet i kada bi došle prilike da izađe, ona bi ih odbijala nemilosrdno.
Njoj je sasvim dobro bilo unutar tog dvorca, Roselyn je bio njezina utvrda i ona ju nije mislila napuštati.
Ali kada je, to je bio dobro promišljen izlazak napravljen s razlogom.

Prvog puta kada je izašla iz manorije, je bilo jednog predivnog sunčanog proljetnog dana, 30. travnja s tek petnaest i pol godina.
Vratila se s zadovoljnim smiješkom na licu, i od toga dana nije izlazila petnaest dana iz svojih odaja.

Batler Fritz, koji je radio za njezinu obitelj od svojih dvadesetih godina, se toliko zabrinuo za mladu Sashu, da je kontaktirao sve moguće doktore i psihijatre, ali ona je jednostavno odbijala otvoriti vrata.
Samo mjesec prije toga je kuharica Charlotte umrla, prva (i jedina) žena koju je stari batler volio i on je bio sam, tek je s njim bio vrtlar i stara sluškinja, koja je odlučila za mjesec dana otići.
U to vrijeme je znao da bi trebao naći novu kuharicu i dvije nove sluškinje. Također i nekog dječaka koji bi mu trebao pomagati.
Ali isto tako, bilo ga je strah, jer je znao da nema baš puno djevojaka (ili žena) koje bi radile kao sluškinje, čak ni za dobru plaću, a kamoli neki dječak.

Smirivala ga je stara sluškinja, kojoj je odavno zaboravio ime, s utješnim riječima i šalicama čaja neugodnog mirisa.
Nakon četiri dana brige i ljutitih svađa je pustio djevojku da ostane u svojoj sobi i krenuo je u potragu za nove sluškinje.
Bilo je prilično lako naći novu kuharicu, toliko obrazovanih kuhara je vapilo za poslom, tako da je zaposlio Irkinju Marge, koja je bila sasvim neobična i vedra da se i on sam ponadao da će doći do promjena u dvorcu.
Pobrinuo se i za dvije sluškinje, jednu stariju i jednu mlađu, Anikku koja je bila obavezna da se brine za mladu gospodaricu i njezine odaje. Fritz se pobrinu i za njihove ne tako skromne plaće, krov nad glavom (smiješne male sobe u istočnom dijelu dvorca) i hranu za jelo.

Djevojka je izašla petnaestog dana, u vrijeme večere koja ju je čekala spremljena u blagovaonici.
Anikka ju je prva čula kako izlazi iz svoje sobe i kreće prema stubama, zato je brzo dojavila Fritzu da dočeka mladu gospodaricu.

Sasha je tada, dok je sporim korakom silazila niz široke mramorne stepenice, u svojoj dugoj crnoj, satinskoj haljini, sa svojih metar i osamdeset centimetara, ponosnog držanja, podsjećala starca na svoju mati.
Kosa joj je bila podignuta u nemarnu, ali prekrasno stiliziranu punđu na zatiljku vrata s par dugih, lagano kovrčavih vlasi kojoj su uokvirivale lice, ali i dalje joj otkrivajući prekrasno visoko čelo, visoke obraze i ovalnu malu bradu.
Usnice su joj bile svijetle crvene boje, oči decentno našminkane u sivim tonovima a koža joj je bila bijela, nestvarno bijela.

Izbliza je podsjećala Fritza na neku čudnu mješavinu njezine majke i Snjeguljice, djevojku koju je njegova majka spominjala u pričama prije spavanja. Fritz je bio bez riječi kada je on primila njegovu ruku, postavivši svoj mali dlan na njegovu mišicu i odveo ju u blagovaonicu.

Anikka ih promatrala iz sigurne daljine, primijetila je sjaj u batlerovim očima i, kada se djevojka okrenula, Anikka je vidjela razlog gospodaričinog izbivanja. Veliki izraz na haljini, koji je otkrivao Sashina leđa je prekrivao veliki tetoviran zmaj.
Veliki monstrum se prostirao od njezinih ramena i nastavio se do izraza haljine, ali Anikka je pretpostavljala da se tetovaža nastavlja prema dolje.

Nije ni sama znala koliko je u pravo. Crni zmaj je bio divno oslikan profesionalnom rukom, čovjeka koji je bio začuđen vidjevši mladu djevojku, kojoj je, kao i pola grada znao ime, kada mu je predala povelik iznos novaca i rekla mu što želi istetovirano, donijevši sa sobom skicu nacrtanu vlastitom rukom.
Novci su bili namijenjeni da ostane tih, diskretan i da tetovažu obavi u roku 5 sati bez prestanaka.
Ona je jedino morala odmarati kraće vrijeme.

Od njenih ramena pa sve do lijevog bedra, gdje je završavao zmajev rep, prostirala se ta neman, raširene čeljusti iz koje je izlazio mali plamen vatre i zlih tamnih očiju, kože pokrivene ljuskama, velikim skrivenim krilima oštrih vrhova i malih pandža ispruženih sa svake strane.
Od toga dana, to je postao njezini zaštitni znak, i dvorac je preimenovan u Zmajev.

Jer u njemu je obitavala Zmaj djevojka, crnih očiju, savršene bijele kože i s crnim zmajem na leđima.