„Fritz, je li pokupljena pošta?“

Glas Sashe Choll je zavibrirao u maloj blagovaonici, podignuvši sitne dlačice na rukama starog batlera. Nježan, ali jeziv glas bi ga svaki put uplašio, jer je bio nečega zlog u njenom govoru.
Možda malo pakosti, s tim je opravdavao njen glas.

„Jest, pokupljena je, gospodarice. Želite li da Vam je donesem?“
Ona kimne svojom glavom, a par vlasti duge tamne kose zaplešu na hladnom povjetarcu.
Batler šapne Anikki da pokupi poštu i da mu je donese. Djevojka je bila brza, predala mu je poštu u njegove stare ruke, a njegov pogled ostane na trenutak na njezinim dlanovima, mladim boje bresaka i on se prisjeti Charlottinih ruku kada je došla raditi kod obitelji Choll. S godina su te ruke postale suhe i ispucane.

On se, malo uplašenim hodom približi Sashi, ona je ispružila svoje tanke, bijele ruke i primila poštu. Kada su se njihove ruke na trenutak dotaknule, Fritz je osjetio hladnu, napetu kožu njezinih ruku i zatresao se na trenutak. Nitko ne bi smo biti tako hladan.
Ona, čini se, nije ni primijetila da ju dotaknuo, već ga je samo napeto pogledala, ustiju sklopljenih. Bila je bijesna.

„Hvala ti, Fritz. A sada bih voljela malo privatnosti.“

S tim riječima on izađe iz blagovaonice, pritisnuvši svoje uho na vrata. Čuo je zvuk struganja stolice o mramorni pod, pretpostavio je da se gospodarica podignula, zvuk otvaranja vrat i glasan zvuk zatvaranja samih.
On izdahne dah koji je duboko držao u sebi i krene prema kuhinji.


Sasha je bila nervozna od jutra. Probudila se s čudnim osjećajem u trbuhu, koji nije bio glad niti žeđ, već neka čudna vrsta netrpeljivosti i nade.
Mrzila je taj osjećaj. Zapravo, mrzila je bilo kakav osjećaj, ali nije imala zadovoljstvo da ih pokopa duboko u sebi, ili bolje, da ih ignorira. Bili su tamo, stajali nervozno poput nje same, u nekom zabačenom dijelu njezinog mozga, njezine podsvijesti.

Svojim tankim, dugačkim prstima pregleda preko pošta i zaustavi se na onome kojeg je čekala cijelo ovo vrijeme.
Pismo James Zuita.
Mrzila ga je, ali je isto tako znala da bi se bez njega, bez svoga zaštitnika, brzo našla na ulici, kao i sve što je ikad posjedovala.
Znala je ona jako dobro kada je ovisila o nečemu.

Znala je da ovisi o Fritzovoj naklonosti i dubokom poštovanju, o Anikkinoj pomoći i o Marginoj kuhinji.
Isto tako je ovisila i o Jamesu, osobi koju nikad nije upoznala, ali koji se bavio sa svim prljavim poslovima obitelji Choll.
I sada je on namjeravao poslati svojeg nećaka, svojeg duboko hvaljenog nećaka koji bi se trebao baviti s njom i njezinom barunijom.
K vragu, nije voljela kada se netko paćao u njezina posla i gurao nos tamo gdje ne bi smio!

Ljutito uzdahne i rastvori pismo. Bilo je ispisano krasnim rukopisom, koji je išao pomalo ulijevo na finom, bijelom i mekanom papiru.
Prokleti snobovi.



Hah! Kao da se nije znala sama brinuti za sebe.
Ali, ako je James bio u ičemu pravo, onda ju je znao pročitati. I premda se nikad nisu upoznali, nikad nisu razgovarali... Samo su razmijenili četiri pisma, ali taj čovjek je znao pogoditi Sashinu bolnu točku. Jer ona se bojala.
Bojala se toga svijeta o kojemu ništa nije znala, bojala se Nicole i bojala se te odgovornosti, koja će ubrzo, na njezin osamnaesti rođendan pasti na nju. Nije bila spremna na to. Nije htjela biti spremna na to.

Nije htjela shvatiti što sve pada na nju, što će sve morati prihvatiti i promjeniti. Ali je morala. Ta je spoznaja boljela na više načina.